четвртак, 4. новембар 2010.

Mačka i čovek kroz istoriju

Kao što se vidi u prethodnom poglavlju, današnja zoologija svrstava mačke u tri grupe sa oko 40 podgrupa. Mačka ipak ostaje mačka i u zoologiji, tako da je sistematska klasifikacija malih mačaka možda najkontroverznija od svih zooloških klasifikacija.

1. Poreklo
Kerbi je grupisao evropsku divlju, afričku divlju i našu poznanicu - domaću mačku zajedno, ali kao posebne podvrste i nazvao ih Felis silvestris. Po njemu je domaća mačka (Felis silvestris catus) verovatno podvrsta divlje afričke mačke (Felis s. libyca). Po drugima (Zeuner , Clutton-Brock ) sve pripitomljene mačke koje su danas poznate, nastale su kao "hibrid" iz međusobnog parenja domaće mačke, evropske divlje mačke (Felis s. silvestris), mačke iz džungle (Felis chaus), i takozvane Palasove mačke (Felis manul). Postoje još neke teorije o nastanku domaće mačke, no one su manje prihvaćene u svetu. Za nemogućnost da se tačno ustanovi poreklo domaće mačke ima nekoliko razloga. Ukoliko se poredi građa tela današnje mačke sa nađenim, izuzetno starim, skeletima divljih mačaka, videće se jako malo razlika. Kod nekih današnjih, modernih rasa mačaka odgajivači su postigli da glava bude šira a facijalni deo kraći nego kod mnogih divljih mačaka, ali je broj ovih jedinki u odnosu na karakteristične domaće mačke nebitan za ovu priču. Problem kod iznalaženja pravog pretka domaće mačke je i u tome što o nekim starim rasama mačaka imamo više arheoloških nego osteoloških nalaza.

Po ponašanju, domaću mačku sigurno možemo smatrati podvrstom libyca. Želeći da ovo dokažu, naučnici su izvršili jedan eksperiment. Godine 1944., uparili su domaću mačku sa evropskom divljom mačkom . Ovako dobijeni mačići zadržali su gotovo sve odlike divlje mačke. To je poslužilo kao dokaz da bi pripitomljavanje evropske divlje mačke bio težak i mukotrpan posao. No, podvrsta afričke divlje mačke poseduje blaži temperament i vrlo često se nastanjuje u blizini sela i ljudskih naseobina. Tokom svoje posete Africi u XIX veku, engleski botaničar-istraživač Džordž [vajnfurt (George Schweinfurt) opisao je kako lokalni živalj hvata divlje mačiće, drži ih u kući, te da se ovi, kada odrastu, ponašaju isto kao i domaće mačke. Konačno u Bidlovoj knjizi nailazimo i na etimološke dokaze da je današnja domaća mačka poreklom iz Severne Afrike ili sa Bliskog Istoka. Engleska reč za mačku "ket", francuska "šat", nemačka "katze", španska "gato", latinska "katus", arapska "gutah" verovatno potiču od nubijske reči za mačku "kadiz". Čak je i tabi mačka dobila ime po jednoj specijalnoj šari na svili koja se pravila jedino u starom Bagdadu, a koju su onda nazivali - atabi .

2. Pripitomljavanje
Delovi kostiju i zuba, za koje se pouzdano zna da pripadaju Felis s.libyca pronađeni su u Jerihonu, a vremenski smešteni u 6000.-7000. god. pre n.e. No, ne postoje nikakvi dokazi da su ove životinje bile pripitomljene, tako da je verovatnije da su bile ubijene kao divlje, zbog mesa i krzna. Ostaci mačijih kostiju su pronađeni i u Indiji, u oblasti Harapa , na nalazištu iz 2000 god. pre n.e. ali ni ovde nema nikakvih dokaza da su mačke bile pripitomljene. 
Međutim, postoje sigurni dokazi da su prve mačke pripitomljene u Starom Egiptu, ali se ni tu ne zna vreme kada se to desilo. Orijentaciono se uzima 2600. god. pre n.e. jer je u jednoj piramidi, koju su izgradili predstavnici pete dinastije Ti, pronađena slika mačke koja nosi ogrlicu, što se smatra sigurnim dokazom da je makar bila u nekoj vrsti zarobljeništva, ukoliko nije bila i pripitomljena. No, već u piramidi koja je izgrađena 1900. god pre n.e. nalaze se konkretni dokazi da je mačka konačno domestifikovana. U jednoj prostoriji, pored sedamnaest kostura mačaka, nađeno je isto toliko posuda u kojima su otkriveni tragovi mleka. U sačuvanim piramidama koje su građene posle 1600. god. pre n.e. ima izuzetno mnogo slika i skulptura mačaka, što je sigurna potvrda da je mačka potpuno odomaćena. Na ilustracijama se mogu videti mačke kako sede ispod ili pored stolica svojih gospodara, jedu ribu, glođu kosti, igraju se sa drugim životinjama, dok su na jednom papirusu, pronađenom u delti Nila , prikazane kako pomažu ljudima u lovu na ptice.
Proces pripitomljavanja i kasnijeg obožavanja mačaka, postao je predmet raznih špekulacija. U jednoj od priča Radjarda Kiplinga podržava se teorija po kojoj su se mačke dobrovoljno i samostalno pripitomile, jer im je to odgovaralo. Mnogi drugi autori su se priklonili ovakvom načinu razmišljanja i tako je nastao jedan, ne mnogo verovatan, scenario po kome su se mačke počele da žive sa nama. Međutim naš zajednički život počinje u Egiptu. Naime kao i većina ondašnjih civilizacija, i Egipat se bavio uglavnom otkupom, skladištenjem i prodajom poljoprivrednih proizvoda. Magacini u kojima je držana ta roba bili su savršeno mesto za razvoj nepojmljivog broja glodara, miševa, pacova i raznoraznih ptica. Pretpostavlja se da je ovolika koncentracija lakog plena bilo idealno lovište na koje su dolazile okolne divlje mačke. Uočivši ovo, Egipćani ne samo da su tolerisali njihov boravak u magacinima i oko njih, nego su ga čak i podsticali, sve dok nije došlo do oblika domestifikacije koji je nama i danas poznat. Mnogo je onih koji su pristalice ove teorije i nijedne druge, jer odgovara legendi o mački kao nezavisnoj životinjskoj vrsti. No, u ovoj teoriji ima nekoliko krupnih nedostataka. Pre svega, stari Egipćani su predstavljeni kao potpuno pasivni posmatrači u odnosu na mačku - a oni nisu bili takvi. Njihov društveni i duhovni život je bio prožet obožavanjem životinja. Poznato je da su mnogi bogatiji Egipćani, još od najranijih dinastija, iz hobija držali kućne ljubimce, i potpuno je nelogično da oni koji su po svojim domovima čuvali male majmune, babune, hijene, mungose, krokodile, a pojedini čak i lavove, ne pokušaju makar da pripitome divlju mačku. Postoji mišljenje da su čak i Egipćani znali za određene rase mačaka, i da su se bavili nekom vrstom mačijeg genetskog inžinjeringa kako bi dobili što umiljatijeg i boljeg kućnog ljubimca. Sigurno da lovačke sposobnosti mačke nisu ostale neprimećene, ali je ipak mnogo verovatnije da su je Egipćani po kućama držali kao kultni predmet i kao omiljenog kućnog ljubimca, a ne iz ekonomskih ili praktičnih razloga.
Da su mačke bile predmet kultnog obožavanja vidi se i po tome što je jedno od egipatskih božanstava imalo glavu mačke. To je bila boginja Bastet. Najverodostojniji podaci o ovoj boginji, i uopšte o kultu mačke kod Egipćana, sreću se kod dvojice pisaca: Herodota, koji je oko 450 godine pre n.e. posetio Bubastis, hram posvećen boginji Bastet, i kod Rimljanina Diodora Sikulusa. Zahvaljujući Herodotu, zna se da je hram posvećen boginji Bastet bio veličanstven. Okružen 30 metara širokim kanalima, ovaj 20 metara visoki hram bio je prepun slika, skulptura i ornamenata posvećenih mačkama. U centru hrama je bila skulptura koja je prikazivala boginju. Naravno da je oko hrama živelo na hiljade mačaka, koje su jele, parile se i uživale u svom statusu svete životinje. Godišnja svetkovina posvećena boginji Bastet, koja se održavala u aprilu i maju, bila je možda najveća u celom Egiptu. Pretpostavlja se da je početku svečanosti, u aprilu, prisustvovalo preko 700.000 hodočasnika. Veselje im je izgleda bilo ponešto razuzdano, jer se u Bubastisu za sedam dana svečanosti, kako piše Herodot, znalo popiti više vina nego u čitavom Egiptu u toku cele godine.

3. Mačka u antičkom svetu
Koliko je u Egiptu mačka bila zaštićena govori i zakon po kome je izvoz mačaka bio zabranjen. Egipćani su čak slali specijalne agente u mediteranske zemlje kako bi vratili nazad mačke koje su ilegalno bile izvezene. Možda su se upravo zbog toga mačke kao kućni ljubimci sporo širile po ostalim delovima Starog kontinenta. Prvi najstariji nađeni arheološki ostatak o mačkama posle Egipta pronađen je u gradu Lakiš, a datiran je u 1700. godinu pre n.e.. To je jedna statueta od slonovače koja se danas nalazi u Britanskom nacionalnom muzeju. Pošto su trgovačke veze između Egipta i Palestine bile jake, verovatno da je statua poklon nekom izuzetno važnom trgovcu iz tih krajeva. Između 1500-1100. god. pre n.e. datira jedna glava mačke od terakote, pronađena na Kritu. Prvi dokaz o postojanju mačaka u Grčkoj nalazi se na mermernom bloku iz 500. god. pre n.e. koji je sada u Atinskom muzeju. Na njemu su prikazana dva čoveka koja sede i gledaju neočekivani susret između mačke i psa, spremnih na borbu. Mačke su u to doba po grčkim, i kasnije rimskim domovima, više držane kao kuriozitet nego što su bile omiljeni kućni ljubimci. Kada su imali probleme sa glodarima, i jedni i drugi su radije upotrebljavali pripitomljene tvorove i lasice nego mačke. Zanimljivo je da su Grci tek tokom V veka pre n.e. preneli mačke u južnu Italiju, ali one ni tamo nikada nisu postale uobičajeni kućni ljubimci već su, kao i u Grčkoj, bile egzotične životinje. Jedan izuzetno lep mozaik iz Napulja, izrađen u I veku pre n.e. pokazuje mačku kako lovi pticu. U rimskim arhivama su pronađeni i neki pisani dokumenti o mačkama. Rimljani su mačku kao lovca otkrili tek oko IV veka kada je Paladius nju preporučio, umesto tradicionalnih lasica, kao pravog lovca na krtice u baštama s artičokama. Zahvaljujući tome što su rimske legije nosile mačke sa sobom kao idealne čuvare svojih vojnih komora, one su se raširile širom Evrope. Mačku kao domaću životinju zatičemo sredinom V veka u mnogim vilama i naseobinama u Francuskoj i južnoj Engleskoj.

4. Mačka u srednjem i novom veku
Kako je svetska civilizacija odbacivala mnogoboštvo, a prihvatala hrišćanstvo, tako se menjao i odnos prema mačkama širom Evrope. Od paganskih boginja koje su bile na neposredan ili posredan način povezane sa mačkama, majke bogova Bastet, Minerve, Diane i norveške boginje Free, i koje su sve predstavljale ženskost i materinstvo, hrišćanstvo mačku predstavlja potpuno drugačije, kao \avolovog agenta, pritajenog demona, stalnog saputnika veštica i vukodlaka .
Delimično, ova promena se može pravdati političkim stavovima crkve. Želeći da učvrsti svoju veru, rana hrišćanska crkva je morala da potisne paganske vere i običaje. Zbog toga je morala prvo da raskine sa kultom majke svih Bogova uz koji je neposredno bila vezana i mačka. No, koliko god da se crkva trudila, trebalo je da prođe nekoliko vekova da bi u tome i uspela. Tokom XIII veka gotovo svi redovi katoličke crkve, pa čak i otpadnici od nje - templari, valdezijanci, luciferijanci, manihejci, patureni i albigenci - verovali su da je \avo u telu crne mačke. Crkvena propaganda, najviše podstaknuta Inkvizicijom, opisivala je rituale koje su sprovodili ljudi opsednuti \avolom pri kojima su "ljudi u koje je ušao \avo jeli decu i druge ljude, sprovodili seksualne orgije i često ljubili mačku u anus (sub cauda) kao čin konačnog pokoravanja \avolu" . Naravno da su sva ova priznanja, kao što je i istorija pokazala, davana pod mukama. Činilo se da će povratak mačke u Evropu početi sredinom XIV veka kada je kontinentom harala crna smrt - kuga - koja je u severnoj Evropi odnela skoro svakog četvrtog stanovnika. Neko je od ondašnjih mislećih ljudi našao vezu između buva koje žive na pacovima i kuge. Izgledalo je da je put za povratak mačke potpuno otvoren. No, nažalost nije bilo tako, a za to se pobrinuo Papa Inokentije VIII i tada nastupa možda najmračniji period mačije istorije. Crkveni ljudi su (kako katolički, tako i vek kasnije protestanti, reformatorska crkva) strah od mačke razvijali na dva osnova. Jedan osnov je bio kult još i danas prisutan u Skandinaviji - kult boginje plodnosti i ljubavi Free čije kočije vuku mačke.
prilog 8: fotografija veštice i mačke na metli; Frea koju vuku mačke
Drugi razlog su bile veštice i verovanje da se one mogu pretvoriti u mačke i zatim se vratiti u ljudski oblik. Zbog toga je 1400. godine Papa doneo odluku da se zajedno sa vešticama spaljuju i njihove mačke. U tom spisu Inokentija VIII nalazimo i razloge današnjeg sujeverja prema crnim mačkama. Naime tu se govori o tome da veštice naročito vole crne mačke i da njih zbog toga treba maksimalno uništavati. Nekoliko vekova je trajao organizovan progon i istrebljenje mačaka. Naglom porastu popularnosti mačke u XVII veku doprinela je i mogućnost pojavljivanja nove epidemije kuge jer je početkom veka iz Azije u Evropu prenet na brodovima smeđi pacov. Veći, snažniji i otporniji od crnog, počinje naglo da se širi Starim kontinentom. Pošto su Evropljani znali da je on potencijalni prenosilac opake bolesti, zavladala je velika panika. Jedino rešenje za zaustavljanje moguće epidemije bila je mačka - savršeni lovac. Tako je, ironijom sudbine, smeđi pacov pomogao mački da se vrati u ljudske domove. No, u XVIII veku uticaj crkve među evropskim građanstvom polako slabi i, bez kuge, dolazi do laganog povratka mačke u normalan život. U Francuskoj se mačka nalazi na mnogim slikama iz tog perioda. U Engleskoj se u istom veku pojavljuje jedna od prvih knjiga o mačkama koju je njen autor Samuel Džonson posvetio svom mačku Hodžsu.

5. Mačke na Dalekom Istoku
Ne zna se naravno kada je mačka pripitomljena u Kini, ali se pretpostavlja da je to bilo oko rođenja Hrista. Osim priča kako je to jedno izuzetno umiljato stvorenje, ovde se prvi put sreće i priča o crnoj mački kao lošem znaku što se kasnije razvilo u nekim delovima Kine u verovanje da domaćinstva koja imaju mačku ne mogu da napreduju. Međutim, u isto vreme se po mnogim ogradama kineskih domova mogla naći statua mačke u sedećem položaju. Jednostavno, kao i danas ovde, i u Kini su se ljudi delili na one koji mačku vole i one koji je mrze. Japancima su mačke bile mnogo draže, mada iz praktičnog razloga. Naime, farme svilenih buba su privlačile miševe a njih su najsigurnije mogle oterati mačke. Za razliku od Kineza koji su postavljali figure mačaka po ogradi Japanci su otišli korak dalje. Oni su čitave zidove oslikavali mačkama kako bi se miševi plašili.
prilog 8: mačka na prozoru - japanska minijatura
U Japanu postoji nekoliko zanimljivosti vezanih za mačke. Jedna je naredba japanskog Cara da se mačke ne smeju držati zatvorene u kućama, već da moraju imati mogućnosti da se slobodno šetaju. Druga zanimljivost je vezana za rasu mačaka koju svetska felinologija do pre pedesetak godina nije ni znala - japansku bezrepu mačku, a za koju ne postoji objašnjenje kako je nastala.
U Indiji postoji boginja koja je po božanskim osobinama slična egipatskoj boginji Bastet, t.j. majci svih bogova. [ašti (šest) je boginja udatih žena i zaštitnica porođaja, a poštovala se šesti dan nakon što se dete rodilo. [ašti jaše na mački, životinji prema kojoj se, kao i prema psu, sve Indijke odnose s poštovanjem. Nastavljajući hindu tradiciju, budizam preuzima mačku kao dobru životinju te se ona nalazi u dosta hramova i na mnogim skulpturama pored Bude koji meditira. Ljudi koji su živeli kao vernici mogu biti te sreće, po budističkom verovanju, da se reinkarnirani nađu u telu mačke.
Na Zapadu je od svih mačaka sa Dalekog Istoka svakako najpoznatija i najpopularnija sijamska mačka. Svakako da nisu sve mačka u Sijamu, kako se nekada zvao Tajland, sijamske rase, kao što je verovatno da ova zemlja nije mesto gde su one nastale. Međutim, u ovoj zemlji je nastala prva knjiga posvećena mačkama, bogato ukrašena ilustracijama Knjiga pesama o mačkama. Zahvaljujući ovoj knjizi znamo da je u XIV veku pored sijamske bila poznata i rasa korat. Evropljani su tek u XIX veku otkrili i knjigu i ove rase mačaka.
prilog 9: ilustracija sa Tajlanda 

6. Mačke u modernim vremenima
Od svetinja u starom Egiptu, mačke su danas postale životinje koje možemo sresti na svakom koraku. Po nekim istraživanjima koja su obavljena u Sjedinjenim Državama ova vrsta naglo preuzima vođstvo od psa kao najpopularnijeg kućnog ljubimca. Koliko god da su psi popularni (i voljeni) zbog njihove odanosti čoveku, još više su mačke na ceni zbog njihove nenametljivosti u kući i nepriznavanja ljudske dominacije nad njima. 
Psiholozi su u svojim radovima otkrili još neke zanimljivosti vezane za današnje vlasnike pasa i mačaka . Čak 17.4% onih ljudi koji imaju pse imaju neke averzije prema mačkama, dok samo 2.6% vlasnika mačaka oseća odbojnost prema psima. U prilog ovom ispitivanju ide i relativna popularnost anti-mačije literature koja se može naći po zapadnoevropskim knjižarama. Najbolji primer za to je svakako strip-knjižica Sto i jedan način da upotrebite mrtvu mačku koja je postala svetski bestseler i prodata je u 600.000 primeraka za samo nekoliko meseci. Ljubiteljima mačaka je gotovo nezamislivo da bi se knjižica Sto i jedan način da upotrebite mrtvog psa uopšte mogla i pojaviti u izlozima a kamoli da bi mogla naići na toliku tražnju.
Ako se pažljivo osvrnete po ulici, možete primetiti kako mnogi ljudi i danas gledaju na mačku kao na vesnika nesreće, dok je oni drugi, koji je vole, smatraju previše nezavisnom životinjom. Ženomrsci će vam reći kako previše liči na ženu i kako nije slučajno da se žargonom za devojku kaže - mačka. I tako se praznoverice i suprostavljena mišljenja prenose s kolena na koleno. U jednoj engleskoj studiji koja je obuhvatila 3862 dece od 8 do 16 godina, 18% devojčica je za kućnog ljubimca želelo mačku a samo 7% dečaka je izrazilo istu želju. Nasuprot tome, psa kao kućnog ljubimca želeli su podjednako i jedni i drugi - 34% dečaka i 32% devojčica.

Tako će rasprava o tome ko je bolji kućni ljubimac, pas ili mačka, mačka ili pas, biti dok je sveta i veka. No, samo oni koji vreme provode sa ovom nezavisnom, čistom i umiljatom životinjom, neće se uključivati u ove beskonačne priče. Oni, dok slušaju svoju ljubimicu kako prede - znaju.




This text and its content is copyright of Tomislav Damnjanović - © Tomislav Damnjanović (1993). All rights reserved.
Any redistribution or reproduction of part or all of the contents in any form is prohibited other than the following:
• you may print or download to a local hard disk extracts for your personal and non-commercial use only
• you may copy the content to individual third parties for their personal use, but only if you acknowledge the website as the source of the material

You may not, except with our express written permission, distribute or commercially exploit the content. Nor may you transmit it or store it in any other website or other form of electronic retrieval system.

Нема коментара:

Постави коментар